31.listopad. Halloween ili Noć vještica. Po povijesnim izvorima riječ Halloween potječe od škotske riječi ‘All Hallows Eve’. Iako se najčešće povezuje uz SAD i kod nas sve više ljudi na neki način prihvaća ovaj običaj, pa se tako povodom Halloweena na pet terena TK Umaga, odigrao mix turnir na kojem je sudjelovalo sedam parova sastavljenih od sedam vještica, dva vukodlaka, dva vješca, dva vilenjaka i jedng čarobnjaka.
Month: Listopad 2016
Vlak Bez Voznog Reda
Krnji sastav Vlade u Sjeni ovaj put uz elemente iz dijaspore u nepoznato vodi Ministrica pješačenja i razvlačenja koja odlučuje privesti kraju radni tjedan te dovršiti organizacijske pripreme vezane za Halloween u šetnji po Parenzani. Pročitaj ostatak ovog unosa »
O Nono, Nono, Dobri Moj Nono!
Tko želi dalje pratiti ovaj tekst, mora znati je cca unazad godine dana u Umagu formirana Vlada u sjeni. Vlada vlada, u sastavu: premijerka Marina DM, ministrice: Romana Buvinić, Denka Cvitan, Jadranka Belič, Aleksandra zvana Saška Filipović, Ivana Legović, Tanja Ovuka, Nevenka Poropat , Dragana Pević te gost urednik Milica Mataija. Pročitaj ostatak ovog unosa »
New York, New York!
Činilo se nemogućim, ali gotovo tjedan dana je proletjelo prije nego što smo se snašle. Još imamo dva dana za razgled, a onda ( četvrtak) je rastanak. Miranda odlazi u četiri ujutro, a nas tri letimo tek u devet navečer. Pročitaj ostatak ovog unosa »
Amiši
Ponedjeljak je i krećemo put Philadelphie i Amiša. Autobus čeka u blizini što znači jedna stanica podzemnom. Idemo u krnjem sastavu jer Charlotte danas obilazi muzeje. Izlet smo uplatile preko agencije i košta 170$, a slične ponude možete vidjeti na netu. Dan je ponovo sunčan i topao i točno u pola osam krećemo preko New Jerseya do Philadelphie, najvećeg, ali ne i glavnog grada Pennsylvanije. Glavni grad je Harisburg, jednako nepoznat kao i glavni grad države New York. Albany. Ne znam koliko znate o Philadelphiji, ali evo nekoliko povijesnih činjenica. Na ovim prostorima živjeli su Irokezi, Šoni, Delaveri, a dolaskom bijelaca se stvari mijenjaju. Charles II , 1681 god. daje Willamu Pennu ovaj prostor za prebijanje duga od 20.000 funti koje je dugovao njegovom ocu( admiralu Williamu Pennu). Sin u čast oca darovanu zemlju naziva Pennsylvania,( u prijevodu „Penove šume“). To je bila prva država koja je garantirala pravo vjeroispovjesti i štampala vlastitu papirnu valutu u periodu od 1730. do 1764. U Philadalphiji se sastaje Prvi kontinentalni kongres, tu se potpisuje i Deklaracija o nezavisnosti SAD kao i Ugovor o konfederaciji, kojim su 13 nezavisnih kolonija postale nova nacija, a ujedno tu se napisan Ustav SAD-a.Iako je Philadelphia velegrad sa oko 1,5 mil stanovnika, nakon New York Citya čini se kao krajnje mirna oaza. Grad me oduševio. U njemu su snimani mnogi filmovi od “Philadelphijske priče”, “U njezinim cipelama” do “Rockya” . 
Naša prva stanica su 72 čuvene betonske stepenice ispred Muzeja umjetnosti i spomenik Rockyu. Da, Rockyu, onom filmskom liku.
Odlazimo vidjeti Liberty Bell, Indipendence Hall i Muzej. Sve je organizirano, točno i na vrijeme.Nakon toga slijedi razged Elfreth’s Alleyu uličice koja i sada izgleda kao iz nekog vremena koje je prohujalo s vihorom.
Tamo je navodno živjela žena koja je izrađivala prve zastave, ali da li je to istina ili legenda to se zapravo ne zna, ali nije ni bitno. U svakom slučaju, ovaj grad ima nešto sanjarko, usporeno i za one koje baš i ne vole ritam života i akcije koji ima New York City, ovo je grad izbora. Prepun zelenila, fontana, u njemu se osjeti duh povijesti i prohujalih vremena, pa sanjari svih zemalja, zapamtite ,ovo je grad za vas. Oni koji teže realizmu neka pogledaju mala crvena vratašca kraj ulaza kod ove i ostalih idiličnih kućica. Da, mala posve mala kosa vratašca ispod prozora. To je bio ulaz u prostorije za robove.
Nakon kratke okrepe dolazimo u Lankaster, jedno od rijetkih središta Amiša . Evo ovo opet nekoliko činjenica o Amišima koje ste znali ili možda niste. Amiši pripadaju protestanskim slobodnim crkvama što znači da nemaju crkve već je svaka njihova kuća ujedno i hram ili crkva. Odbijaju tehnologiju i žive na način kako su živjeli kad su iz Švicarske došli u USA u XVII stoljeću(što nije ni izbliza točno) jer iako ne voze automobile, prihvaćaju vožnju druge osobe, a u slučaju nužde će pozvati i taksi. Nemaju el.energiju, ali u kućama imaju generatore na plin i solarne kolektore. Imaju čak i svoje računalo, “Deskmate” bez spoja na internet koji se koristi u poslovne svrhe te u i u sebi ima Word i programe za knjigovodstvo. Kočije koje su jedan od najpoznatijih simbola Amiša, da bi ih vozili, morate imati dozvolu, a za vožnju u pijanom stanju, predviđene su kazne kao i za vožnju automobilom. Amiši su veoma uspješni u izradi namještaja, organske hrane, izradi suvenira te uzgoju pasa, pa među njima ima i brojnih milijunaša. Psi koji se prodaju u američkim pet shopovima obično dolaze od njih, a okrug Lankaster je proglašen “američkog prijestonicom tvornica štenadi”. Za Amiše psi su ž
ivotinje i nema razlike između njih i krava ili svinja. Kao suvenire prodaju lutke kojima se igraju i djeca, a ručno su izrađene i obučene u minijaturnu garderobu koja je ista kao i ona koju nose u životu, ali lutke nemaju lica. Postoje i muške i ženske verzije, a prepoznaju se po oblačenju. Među sobom uglavnom pričaju na dijalektu njemačkog koji se naziva pennsylvanijski njemački, ili pennsylvanijski holandski. Početkom 20. stoljeća je bilo samo 5.000 Amiša, a danas ih ima oko 250.000 jer imaju velike obitelji u prosjeku sa šestoro ili sedmoro djece , a iako imaju najmanju stopu obolijevanja od karcinoma, kako su manje više svi pripadnici istih oko 200 obitelji, postoji veliki broj nasljednih bolesti, a neke su bolesti tako rijetke da medicina za mnoge čak nema ni ime. Imaju svoje škole i učiteljice (najčešće mlade neudane žene) i nakon navršenih 16 godina imaju 2 godine pravo otići bilo gdje i živjeti na način koji im se svidi. Navodno je prvih 6 mjeseci većina njih vrlo pustopašna, da bi se i prije isteka dozvoljenog roka, veliki broj vratio nazad u okrilje obitelji. Nakon navršenih 18 godina mogu službeno postati Amiši ili otići i tada kidaju veze sa zajednicom, što je kažu jako rijetko. Napuštanje zajednice ima ozbiljne posljedice, jer Amiši obično ne komuniciraju s onima koji odu. Rijedak je slučaj napuštanje zajednice,
a primjer je Kate Stoltz koja je napustila zajednicu i danas je supermodel koji više nema nikakve veze s obitelji. Dolaskom u Lankaster, dočekuje nas gospodin s bradom, šeširom u poznatoj nošnji čije ime ne pamtim jer govori meni teško razumljivi tvrdi engleski. Sjedamo u buggy i krećemo prema njegovoj farmi. Zamoljeni smo da ne slikamo jer Amiši smatraju da fotografija plijeni jedan dio duše, pa iako za neke to ne znači ništa, ja se pridržavam zamoljenog i ne slikam ljude i sve ono što su rekli da ih smeta. Smatram da sam na njihovom teritoriju tako da su slike koje vidite napravljene ili iz autobusa ili uz dozvolu. Prizori su poput prizora iz naših sela. Rublje koje se suši na žicama, djeca koja se igraju, konji i miris sela.
Interesantno je da Amiši žive u neposrednoj blizini sa osobama koje to nisu i samo po žicama na kućama i automobilima pred ulazima možete zaključiti da li je kuća Amiša ili nije. Ja sam mislila da oni žive na farmama daleko od civilizacije, što je zasluga 
filma Svjedok, ali oni žive uz asfaltirane ceste, imaju razvijenu mrežu kontakata i sa osobama koje nisu njihova religijska opredjeljenja.
Dolazimo na farmu 
i tu nas dočekuje žena našeg vodiča(koji nam je putem pričao ovo što sam napisala)i to vrlo lijepa žena obučena u indigo plavu dugu haljinu sa bijelom pregačom i kapicom na glavi
Kosa začešljana ispod kapice, ona nasmijana, curica kraj nje slično obučena i obje nude proizvode(keksi) home made.
Nakon obilaska farme koja podsjeća na vrlo uredno seosko dvorište (imaju 60 krava koje ne muzu ručno), veliki voćnjak, njive i nekoliko konja, odlazimo nazad u “centar”.
Tamo slijedi iznenađenje jer samo u trgovinama hranom i jedne s namještajem možemo pronaći proizvode Amiša dok su svi ostali uglavnom iz Kine. Amiši ne odbijaju liječenje i jednom godišnje svaki od njih daje određeni iznos u zajedničku “kasu” iz koje se podmiruju računi za liječenje oboljelih ili za slučaj potrebe nekog od članova zajednice. Kad se sve sagleda ili barem pokuša sagledati, ovakav način života u usporedbi sa ubrzanim životom i otuđenošću i stresovima koja prati današnji tempo života, možda i nije čudno da vrlo mali broj Amiša napušta svoje obitelji i vrijednosti koje usvajaju i koje su im ucjepljenje u djetinjstvu i veliko je pitanje tko se više odriče i tko zapravo ima više od života, mi ili oni? Dan lagano odmiče i oko devet navečer smo ponovo na poznatom teritoriju i Amiši ostaju u nekoj vrsti lijepog sna dok ulazimo u sada nama dobro poznati i uvijek budni New York City.
Marina Duić Manojlović
Pa Po New York Cityu Gor i Dol
Novo jutro miriši na sunce i Starbucks kavu. Charlotte odlazi s nećakinjom i njezinim sinom pogledati Aladina, a mi krećemo u daljnju akciju.
New York City je najveći ali ne i glavni grad države New York. Sastoji se od 5 okruga: Bronx, Queens, Brooklyn, State Island i Manhattan koji je poluotok kojeg možete u nekoliko dana prehodati ako šibate dnevno brzinom munje, ali je ipak najjednostavnije koristiti podzemnu
.
Okružuje ga Hudson River na zapadu i East River na drugoj strani, a sam se dijeli na distrikte( mi smo u Midtown što je sam centar).
Nakon izleta u Brooklyn slijedi Queens.
Faca godinama želi prsluk za tenis, onako mekan pa plav, pa ugodan. Gdje se može naći? Zaključak se sam nameće. Fleashing Meadows i US Open i tako krećemo putem Queensa. Vlak je prvo pod zemljom, ali uskoro smo na površini i gledamo nebodere koji ostaju iza nas, a mi smo među obiteljskim kućama i stambenim objektima.
Na zadnjoj stanici izlazimo i prateći oznake krećemo putem tenisa. Iznenađujuće je puno ljudi oko nas obučenih u plavo bijele dresove sa šiltericama. Shvaćamo da smo ispred US Opena, ali da je tu i stadion Metsa. 
Kako među nama nema fanova bejzbola okrećemo leđa navijačima i preko drvenog “mosta” idemo prema terenima. Tamo tišina nalegla na pusti kompleks i na “recepciji” nas puštaju na razgled uz obećanje da ne remetimo mir rijetkih igrača. Centar je velik. Podsjeća na naš Stella Maris tipom gradnje.
Gledamo terene, slikamo se, hodamo, divimo i tražimo gift shop, ali nalazimo samo profi shop u kojem neki čovjek špana reket. Nakon što objasnim težinu naše situacije, on izvlači XXL majicu, ručnik, znojnice(sve ostalo neprodano od prvenstva) i tek na kraju prsluk. Plavi. Mekani i udobni. Ja oduševljena za Facu, a Miranda ga časti ručnikom. Izlazimo, a vani nedjelja u punom sjaju.
Zemlja ispod nas lagano podrhtava onako kao da prolazi vlak i čuje se udaljena vika koja postaje sve jasnija. Približavanjem čujemo “Lets go Mats”što dolazi sa stadiona Mets a udaljenog od US Opena oko 800m. Kako nema ono;” Ubij”, “Ubij,” “Sudac peder”, već samo zdušno navijanje “Mets”, “Let’s go Mets” , odlazimo dalje do Bronxa.
Da bi stigli do njega, treba proći Harlem. Harlem, mistični, opasni, zastrašujući. Kako idemo prema sjeveru, u podzemnoj je sve manje bijelih lica. Prelazimo u gradski autobus i evo nas u Harlemu.
Da li zbog sunčanog dana, da li zbog atmosfere ne izgleda ni malo opasno, već opušteno i ugodno. Htjele smo na
Gospel misu ali nije moguće. Za to trebate biti umjereno “zbigecani”, traži se otprilike image koji uglavnom kod nas imaju Jehovini svjedoci, pa ako na sebi imate tenisice, trenirke, rifle, zaboravite na ulaz. Harlem je živopisno mjesto. Ljudi su uglavnom obučeni u žive i još življe boje, a ulice prepune događanja i šetača, a ljudi se često kreću u nekom svom ritmu koji dopire ili iz nekog zvučnika ili se film vrti samo u glavi.
Nastavljamo put Bronxa ponovo vlakom, ali sad je atmosfera pomalo drugačija. Ne mogu reći da me strah, ali nije baš ugodno jer lagano postajemo jedine bjelkinje. Izlazimo na ulicu koja je nakon Queensa i Harlema relativno pusta. 
Rijetki prolaznici i nas tri.
Primjećujem ili mi se čini čudne poglede, ali kad ugledamo gradski autobus sa pojačanjima i šipkama na prozorima, odustajemo od odlaska u Zoo po kojem je Bronx poznat.
Naknadno smo čule da smo imale ludu sreću što nam se ništa nije desilo, jer bijelci baš ne ulaze u Bronx i ne šetaju se po njemu iz čista mira čak ni po danu. Ako je tome tako, očito su stanovnici mislili da nismo normalne, a povijesno je poznato da luđake ni Indijanci nisu napadali. Nama se zbilja ništa loše nije desilo, ali kažu da je to rijetkost jer Bronx inače zovu Zvjerinjak.
Povratkom na Manhattan
odlazimo na High Line.
Stara pruga dužine 2,3 km sada je uređena kao šetnica. Šetnja, ugodna i lagana sa mnoštvom ljudi oko nas, a bilježi oko 5 mil posjeta godišnje . Sam New York City ima godišnje oko 50 mil turista (po statistikama izleta i prijava u hotelima).
Zatim odlazimo 
u Chelsea. Vrlo zanimljiva četvrt, pa ponovo zavirimo u Greenich Village i Meatpacking district i preko Washington Union Squer
a gdje odgledamo pravi break dance spektakl, po New York Cityu onako, kao po lojtrici gor i dol, dolazimo u naš hotel.
Sutra nas sutra čeka dugi dan i još duži put do Philadalphie i Amiša pa se bacamo se u krevet bez obzira da li New York City spava ili ne.
Marina Duić Manojlović
Ima Li New York City Podočnjake?
Osvanula je subota sunčana i topla. Ne može se reći da se New York budi jer nije ni zaspao, ali budimo se mi. Ruta standard. Starbucks, kava, javlj
anje svojima i pokret. Današnji plan napada razrađen je do kraja, a do prve kote krećemo podzemnom. Na slici možete vidjeti kako izgleda jedan od zanimljivijih vlakova. Funkcionira savršeno, ali kao u samom gradu i u podzemlju vlada gužva i buka. Često puta u vagonima imate predstave break danca, pjevanja, raznih govora…. svi rezultiraju ispruženom kapom i željom za napojnicom. Dolazimo na Grand Central Station koja je i sad ogromna ,
a u vremenu gradnje i završetka (1903 . do 1930. god.) je djelovala valjda još i veće. 
U neposrednoj blizini je i Public Library poznata iz filma Sex and City . Po veličini je četvrta na svijetu i druga u USA (veća je samo Kongresna). U njoj se nalazi oko 53 miliona knjiga, a ispred nje evo i nas četiri. 
Obilazimo i St. Patric’s Catedral, u koju se može ući i za vrijeme mise, ali ako to želite napraviti na Polnoćku, tada trebate imate karte. Tu je i nekoliko zelenih oaza koje mame na odmor, ali za to nema vremena jer po ratnom planu prvi put napuštamo Manhattan i krećemo put Brooklyna. Nekada četvrt uglavnom siromašne i doseljeničke radničke klase kao i Židova, danas postaje novi Manhattan. Brooklyn koji ima oko 2,5 mil stanovnika intenzivno se kulturno razvija (brojne manifestacije su upravo ovdje), a prisutna je i izgradnja stambenih zgrada jer je prometno dobro povezan s 
Manhattnom mostovima i podzemnom. Ne odlazimo mu se diviti i odati priznanje već nas vodi želja da nađemo trenutno 
svjetsko parfemsko ime broj 1. To je Christopher Brosius. 
Njegova linija koja je must have, a koju imaju i mnoge slavne osobe,
zove I hate parfums, a mirisi su koncipirani tako da po imenima i sastavu budu krajnje neobični. Slika desno pokazuju i zgradu u kojoj se nalazi ured. Parfemi su doista neobičnog mirisa i ja se odlučujem za dva : “U knjižnici” i “Vatra s nebesa” iako me privlači i “Soba s pogledom”. Inače, parfemi kao uopće mirisi nisu baš popularni u USA, jer se Amerikanci često tuširaju(po nekoliko puta na dan), tako da im miris parfema nekako znači prikrivanje prljavštine i o tome imaju brojne viceve( mi iz Europe, posebno Francuzi su glavni likovi). 
Koliko god se razvija i raste, Brooklyn je očuvao svoj radnički kostur i način razmišljanja te možete vidjeti za koga diše po pitanju predstojećih izbora. Navodno su radnici za Donalda Trampa, dok inteligencija i bogatiji sloj naginje Hillary. Tko će pobijediti, vidjeti ćemo u studenom. Nakon bruncha (mi bi to nazvali mareda, gablec ili jauzna) ali se od toga razlikuje bogatijom i često puta toplom hranom, u malom restorančiću koji ambijentom izgleda kao iz 50-tih godina prošlog stoljeća odlazimo nazad. Odlučujemo se za slabije poznati Manhattan most, dok poznati Brooklyn bridge ostavljamo za kasnije. Na Manhattan mostu piše da je dugačak 6855 feet long i povezuje zapadni Brooklyn s jugoistočnim dijelom Manhattana. Često se koristi kao alternativa Brooklyn Bridgu, jer su oboje blizu jedan drugome kao i Manhattnu i Brooklynu. Gradnja je započela 1.10.1901. a pušten je u promet 31.12.1909.Njime prolazi vlak, a pogled je divan.
Dolaskom na Manhattan koji već postaje posve domaći teren odlazimo posjetiti Little Italy, Kinesku četvrt, Soho i na kraju, naša zadnja stanica, Greenich Village. U Little Italy je fešta
. Restorani su puni. Pašta, fritule, lignje, a i atmosfera je domaća. Čuje se talijanski, sve je puno glazbe, ljudi…i užasne gužve. Nije to veliki kvart, ali je svakako zanimljiv. Soho je četvrt sa puno malih radnjica, umjetničkih galerija, nešto poput našeg Grožnjana, dok je China Town, baš China Town i u njemu prisustvujemo vjenčanju
.Obilje je riže, obilje uzvanika. Međutim, moja ljubav i srce pripada Greenich Villageu. Male uličice koje nisu pravolinijske već se pružaju u raznim smjerovima, niske obiteljske kuće, zelenilo, kafei s restorančićima i čuvena Perry street. Ne možete promašiti jer ispred kuće uvijek ima žena koje se tu slikaju.Ne znam zašto ih moja kuća i ulaz toliko privlače, ali eto slikam se i ja, iako svi znaju da je to
MOJ ulaz(slike na facebooku). Adresa je Perry street 66.
Za one manje informirane to je moja kuća (Carrie Bradshow) iz serije i filma Sex i Grad. Ima građevina koje kao da postoje da bi postale simboli, a takva je Empire State Building, zgrada kojoj nije potrena adresa. Nalazi se na površini od 2 ha na križanju 23 street i Pete avenije, gotovo u samom centru Manhattana. Za gradnju su sredstva dale najmoćnije firme te je nazivana često i kao “osmo čudo svijeta”. Izgrađena je brzo i to od listopada 1929., a završena 1.svibnja 1931.godine (zasada se gotovo toliko gradi naša riva). Na 86 katu se nalazi vidikovac koji je zatvorenog tipa, a otvoreni je na 102 katu.
Danas Empire nije najviši neboder na svijetu jer je znatno viši Willisov (izvorno Searsov) neboder u Chicagu i nekadašnji blizanci, ali on Empire State Building nije samo neboder već je simbol jednog grada, vremena i jedne epohe,
dok su svi ostali samo kutije napravljene od metala i stakla. Ulaz na vidikovac je 32 $, lift na 86 kat vozi manje od minute i tamo prelazite ako želite na drugi lift koji vodi na 102 kat. Pogled na grad posebice u sumrak 
kada se na grad spušta zlatasta aureola svjetlosti i čini ga nezemaljskim, romantičnim i ranjivim, tako da i udare vjetra koji pušu na na toj visini jednostavno zanemarite opčinjeni slikom grada ispod i oko vas. Sve u svemu, spuštamo se sa nebeskih visina i opet smo na ulicama grada koji više nije romantik već je postao pravi zavodnik paleći svjetla, reklame, natpise i srca. Ne znam je li i vas dirnuo i jeste li se umorili uz ovu šetnju, ali vjerujete da mi jesmo. Samantha je odbacila cipele i kuka da je bole noge, Charlotte objašnjava da smo prošle novih 20 km, Miranda iznosi činjenice po kojima smo zapravo sve vrlo hrabro izdržale in puno toga vidjele, a Carrie pravi plan za novi dan. Sutra nas čeka još toliko toga za vidjeti i doživjeti da je upravo šteta spavati, ali….umor čini svoje i mi nažalost spavamo. Nećete vjerovati, ali New York City je budan i dalje.
Marina Duić Manojlović
,
Može Li Se Uspavati New York City?
Vani nas dočekuje petak.Sunčan i topao i želi nam dobro jutro. Odlazimo u Starbucks gdje se stoji u redu, pa nakon što se naruči i plati na kasi (gdje kažeš ime) ponovo u novi red da dobiješ kavu. Mjesta za sjedenje se oslobađaju velikom brzinom jer se ljudi spoje na mobitele, kompjutore i tablete, popiju kavu i kreću u novi dan. Zanimljivo je da niti u jednom Starbuksu nema toaleta. Na ulici stanovnici New Yorka i turisti u gotovo jednakom omjeru. Kako ih razlikovati? Suprotno uvriježenom, nisu debeli niti debele, a zaštitni znak odjeće je crna boja. Žene su uglavnom vitke, dotjerane i nose male i ne tako male crne haljine. Muški poslovni dio ima ona premala odijela što se sad furaju, na koja se moje oko još nije priučilo. Pojavljuje se i tamno plava kao nova crna, dakle nema nekih odstupanja u odnosu na Europu.
Naš je današnji cilj je Carneghie Hall i Central park.Carnegie Hall nas iznenađuje skromnim i nimalo impresivnim vanjskim izgledom pa pomalo razočarane odlazimo do Central parka koji predstavlja zelenu oazu i pluća grada. Površine je Monaka, pa iako Monako baš i nije neka veličina, ipak se radi o državi, pa na taj način pokušajte zamisliti park jer je on kao i Monako, posebna država.
Zelenilo, drveće, trava, cvijeće, puteljci, biciklisti, jezera, ljudi koji trče, ljudi koji šetaju, oni koji gledaju i to u svih nacija i varijacija. Bržim hodom razgledavamo Strawbarr
y fields, dvorac, jezera, kornjače…. mjesto pogibije Johna Lennona i Dakota Building ili zgradu u kojoj je živio, a nalazi se nalazi preko puta jednog od izlaza iz parka. Izlaskom iz parka ulazimo u elitni recimo to tako stambeni dio. Iako ne vrvi od reklama i blještavila i t
u ste okruženi obiljem ljudi, prometa, gužve i buke. U jednom trenutku svatko u New Yorku doživi trenutak da mu bude dosta. Gužve, ljudi, sirena, semafora, trubljenja i kad kažeš da ti je dosta i grada i njegove dinamike, da je jednostavno uništavajućeg ritma kojeg više ne možeš pratiti, on ti baš tada, onako kao za inat pokaže svoju skrivenu nježnu stranu i otkrije Tudor street. Oazu mira u pretrpanom velegradu sa kućama građenim u Tudor stilu koje pripadaju istim porodicama već generacijama. Vlasnici su navodno toliko bogati da ih ne prodaju već se vlasništvo stječe samo nasljeđivanjem.
Inače cijena iznajmljenog stana od nekih 50m2 je zavisno od lokacije između 4 do 6000 $ mjesečno, a cijena kvadrata za kupnju je valjda u stotinama tisuća. U ovoj četvrti (vidimo zgradu u kojoj Charoltte živi s drugim mužem ), ali tu ne možete ući bez najave jer ima čuvara ispred vrata i domara na ulazu. Na ulicama ima vrtićke djece, dadilja s kolicima, školaraca, dakle pravi i prizori iz obiteljskog života.Vraćamo se u park na drugi ulaz i kako se naslućuje malodušnost u redovima i sve izraženija želja za odmorom, teška srca vadim svoj domaći pareo i stavljam ga na travu. Umorna ali nepokorena četa sjeda i začas imamo sitnu zakusku uz koju gledamo rijeke ljude koji prolaze kraj nas kao i 
one koji se odmaraju poput nas. Iako su žene vojnici lagano posustale, rat se i dalje nastavlja i tako teška srca i nogu, napuštamo park i odlazimo do Metropolitan muzeja koji djeluje poput hladnog tuša. Ispred njega su štandovi sa reprodukcijama, lažnjaci svih vrsta, prodaja jeftine klope, zapravo da vidimo kojeg radnika kako stoji s mobitelom naslonjen na lopatu ili prebacuje zemlju sa hrpe na hrpu, mislili bi da smo na Umaškoj rivi koja je by the way još u izgradnji. Sam Metropolitan je impresivan i ogroman pa nakon njega odlazimo nešto pojesti.Što je najbolji izbor? Miranda je standardno skeptična, Samantha tako gladna da joj je svejedno gdje se jede, Charlotte bi željela nešto egzotično, ali Carrie predlaže odlazak u Elens Stardust dinner. Što je tako posebno u njemu? Posluga. Konobarice i konobari koji plešu, pjevaju i zabavljaju goste.
Ako znate da su to studenti Glumačke akademije onda vam je jasno da uz jelo i piće prisustvujete i pravoj profesionalnoj predstavi. Publika sudjeluje, plješće i smije se jer “predstave” su različiitih žanrova, a moja je preporuka zapamtiti i posjetiti. Adresa je ugao Av. Broadway i 51 street.Odlazimo i posjećujemo i radnju Manola Blahnika, (slike vidjeti na facebook stranici) u koju ulazite da pozvonite i kad se otvore zaključana vrata, pod budnim okom ulazite u odaju ženskih žudnji. Kratki pogled upućen prema nama jasno govori da smo stavljeni u kategoriju putnika namjernika pa razgledavamo bez da se itko brine oko nas. Pravi kupci dobijaju svog prodavača- cipelara, što je posve normalno jer se cijene cipelišta kreću od 600 do 1200 $. Ništa ne kupujemo i same sebi govorimo da su cipele zapravo tvrde i neudobne. Zatim napadamo Rockefeller centar, poznat iz brojnih filmova (kao npr.Sam u kući), gdje se za Božić postavlja najveći bor u gradu, pa ikako sad nije vrijeme Božića, centar djeluje svečano. Nakon tolika uzbuđenja, odlučile smo se počastiti poznatim kolačima iz još poznatije slastičarnice Magnolia Backery, ali to je bilo još jedno iznenađenje. Neugledna radnja, prepuna je uglavnom mini kolačića koji na slici djeluju čak i lijepo, ali u stvarnosti nisu ništa posebni već im je posebna samo cijena.
Slastičarne Bujštine vode debelo ispred ove, a o Mileniumu iz Zagreba neću ni pričati. Nema veze, vidjele smo, a kako su ukusi različiti, nekome se ovo očito i sviđa. Charlotte broji danas pređenih 19 km i naš radni dan se primiče kraju. Odlazimo u noćni život, povratkom se probijamo kroz Times square koji i u noćnim satima jednako živi i teška srca, još težih nogu i očiju bod pripisujemo gradu. Za sada, to je tri nula za New York koji je i dalje posve budan dok mi spavamo.
Marina Duić Manojlović
Spava Li New York City Ili Pati Od Nesanice?
Dana 21. rujna 2016.godine tri gracije iz Croatie, konkretnije iz Umaga, odlaze u NY City provjeriti da li taj grad tu i tamo spava ili doista pati od nesanice. Faca vozi u Veneciju iz koje direktnim letom američke kompanije Delta slijećemo na aerodrom JF Kennedy. Pročitaj ostatak ovog unosa »
naturazona 